Prizori svakodnevice kojima smo svi okruženi tek su naizgled banalni – ispod svakoga od njih ključaju emocije, živi ljudi s ambicijama, željama, ljubavima, bojaznima... Samo najbolji pisci uspijevaju od svakidašnjih situacija stvoriti veličanstvene priče. Jedna je od takvih majstorica pripovijedanja Korana Serdarević, čije su priče napete poput strune te, savršeno ugođene, rezoniraju kristalno jasno i još dugo odzvanjaju u čitateljevu uhu.
Gušterov rep govori o ženama i muškarcima zatočenima u svojim ulogama, iz kojih se tek poneki uspijevaju osloboditi i ostvariti svoje istinsko ja. Bilo da su zatočeni u labirintu birokracije, u tramvaju koji ih vodi u sigurnu smrt ili u vlastitoj prošlosti opterećenoj ratom ili nesrećom iz djetinjstva, junaci ovih petnaest pripovjedaka pokušavaju pronaći svoje mjesto u svijetu koji ih tjera na stalni izbor od beskraja mogućnosti.
Gušteru rep može iznova narasti, no jednom proživljene traume ostavljaju ožiljke s kojima treba znati živjeti. Mračne i optimistične, pune životnosti i realnosti, priče Korane Serdarević otkrivaju tajne svjetove naših susjeda, prijatelja, rođaka i nas samih.

“Još je bila spavala, a ja sam otvorio prozor, prebacio jednu pa drugu nogu, tiho doskočio i pobjegao. Ništa u meni nije bilo snažnije od potrebe da trčim što dalje, da prekinem svoje predugo zatočeništvo, da iznevjerim sve one kojima sam obećao da ću ostati, da ću izdržati. Noge su mi bile slabe od onoliko sjedenja i stajanja na mjestu, pa nisam trčao brzo, stopala su me pekla i teško sam lovio dah. Ipak, bio sam sve dalje.
Sada je ljeto i sunce nema milosti. Tu je da grije i peče, koža postaje tamna i suha, a bore se slažu u napukle zrake. Ništa se ne pomiče i sve je težina. Ispred mene skvrčeno lišće i izgorjela trava. Ipak, ako se prignem bliže zemlji, ona miriše, zuji i cvrči.
Danas obećavam sebi da ću ovo sjećanje koje me stišće unutar misli i tjera da uvijek iznova premotavam sve trenutke jednostavno zakopati. Izrezat ću to iz sebe i proći će, jer je sigurno da sve prolazi, da se lišće na vrućini mota prema svom centru, suši i otpada. A kad jednom nestane, opet će se razlistati neko proljeće.”